Štakori, kao ljubimci, postaju sve popularniji, najvećim dijelom i zato jer se, uprkos lošem glasu na kojem jesu, možemo uvjeriti da su vrlo drage, mazne i prije svega inteligentne životinjice. Doduše nailazimo još uvijek na predrasude, kao npr. da su štakori prenosioci bolesti i da su vrlo prljave životinje. No, svi znaju da oni koji su držani u kući, kao ljubimci, ne dolaze u dodir sa uzročnicima bolesti, tj. čak i manje nego psi i mačke. Zapravo su to vrlo čiste životinjice koje se često umivaju. Mnogo je veća opasnost da će štakora zaraziti čovjek (npr. postoji veći broj bakterija koje kod ljudi izazivaju prehladu, i mogu se prenijeti na štakora). Njihov navodno bezdlaki rep uvijek nailazi na odbojnost kod držanja štakora kao kućnih ljubimaca. Zapravo njihov rep uopće nije bezdlak, već također dlakav, ugodno topao i vrlo osjetljiv. Nažalost i mediji doprinose sa svojim horror pričama na izazivanje odbojnosti prema štakorima. Činjenica je da u svijetu, kao i za ostale ljubimce, postoje udruge za štakore, ali nažalost i razni uzgoji koji nisu uvijek za dobrobit životinja.
Povijest
Preci naših kućnih štakora potiču iz Urala i preselili su se u Europu vjerojatno na trgovačkim brodovima i ljudima prije 200 godina. Kako su štetočine, pokušavali su ih ljudi istjerati iz svojih skladišta i spremišta hrane te su bili čak izloženi lovu za nagradu. Hvatali su se i živi štakori i djelomično uzgajali, prije svega kao borbeni štakori za krvave borbe i lov (osobito u Engleskoj), kako bi olakšali način dolaska do premija. Također su hvatani u cilju proučavanja ponašanja, a albino primjerci su bili hvatani za izložbe. Već rano se spoznalo da su uhvaćeni i pripitomljeni štakori mirniji i lakši za držanje, te stoga jednostavniji za proučavanje. Kao poslijedica su razmnažani u velikom broju za pokuse u laboratorijima. Preko 100 godina se životinje razmnažaju ciljano zbog boja krzna i genetskih osobina. Sport sa štakorima i premije za hvatanje su izašli iz mode početkom prošlog stoljeća i vjerojatno domaći štakori nisu preživjeli oba rata. Štakori kao ljubimci, su se pojavili u većem broju u šezdesetim i sedamdesetim godinama, i potiču prije svega od laboratorijskih štakora. Ranije uzgajani štakori za borbe, kao i divlji, nisu podobni za ljubimce radi agresivnosti. U laboratoriju uzgajani, zbog nestimulativne okoline, bili su mirni i skoro letargični te su predstavljali dobar „izvor“ za pitome ljubimce. Pritom treba napomenuti da njihov kratak životni vijek ni u kojem slučaju nije u vezi sa njihovim porijeklom. Nije točno da su životinje naslijedile gene koje izazivaju rak. Činjenica je da većina glodavaca (i miševi, hrčak i zamorčići) pod starost dobiju rak.
Smeđi štakor živi u prosjeku 2-3 godine i dostigne veličinu od cca 19-26 cm duljine (bez repa). Rep je kraći od tijela, odn. dug 16-20 cm. Ženke su 250-35 g teške, a mužjaci 350-500g (to nisu apsolutne mjere jer ima većih, ali i manjih štakora).
Štakori žive u velikim grupama/čoporima. Stoga se i u kućnom držanju uvijek mora imati 2 ili više štakora. Kako štakori nepoznate štakore ne prihvaćaju tako lako u svoj čopor, potrebno je pridržavati se nekih pravila kod njihovog upoznavanja - savjeti o združivanju se nalaze ovdje: Združivanje
U međuvremenu ima štakora u različitim bojama. Kako boje i rase za pravilno držanje nisu važne, nećemo se ovdje sa njima pozabaviti.
Nažalost ima i uzgoja čiji bi se cilj trebao preispitati. Štakori se ne bi trebali, kako je nažalost slučaj sa ostalim vrstama životinja, prilagođavati ljudskom pojmu ljepote. Nije odgovorno uzgajati štakore bez krzna ili formu glave mijenjati selektivnim uzgojem.
Težina
Je li štakor pretežak ili prelagan, ne ovisi samo o njegovoj težini, već prije svega o njegovim proporcijama. Ako je životinja košćata na dodir, osjete se kosti, kralježnica strši, onda bi štakor svakako trebao dobiti više orašastog voća i sjemenki.
Ako je štakor na dodir „spužvast“, a trbuh visi preko nogica, onda bi štakor trebao na dijetu. Dogovorite se sa Vašim veterinarom kako promijeniti prehranu.
Određivanje spola
Štakori su od 4. tjedna starosti sposobni za razmnažanje i treba ih odvojiti po spolovima. Kod mužjaka se testisi dobro mogu uočiti, no kako se nekim mužjacima testisi spuste kasnije no ostalima, sigurnije je raspoznati spol prema tome vide li se bradavice ili ne. Mužjaci bradavice nemaju. Još jedna razlika je i to što je kod ženki je razmak između spolovila i anusa manji nego kod mužjaka
